Zašto su kršcani gradili katakombe

Tko posjeti jednu od rimskih katakombi ostaje duboko dirnut velicinom tih podzemnih grobalja iz vremena ranog kršcanstva. Vjerojatno sebi postavlja pitanje: Što je dalo povoda kršcanima da mukotrpnim radom iskapaju mreže hodnika sa stotinama tisuca grobnica u zidovima visokim nekoliko metara, u arkosolijima i kubikulima i to na više katova? Sama pomisao na sav iskopani materijal koji se morao iznijeti na površinu a koji se i danas može vidjeti, daje odgovor: nije se radilo o tome da su željeli u vrijeme progonstva u tajnosti pokapati svoje pokojne ili da su željeli napraviti tajno skrovište ze sebe. Osim toga i njihova su groblja - kao i sva druga groblja - bila pod zaštitom jednog starog zakona koji ih svrstava u red "svetih mjesta" koja su bila "tabu" to znaci izvan nadležnosti civilnih vlasti. Zašto su se onda kršcani latili tog teškog posla?
Glavni razlog za gradnju katakombi jest vjera u Isusa Krista, koji kršcane, žive kao i mrtve, vodi u stvarno zajedništvo koje se ocituje i u svagdanjem životu. Uz to postoje i prakticni razlozi vezani uz sahranjivanje pokojnika.
Mnogoboštvo starog Rima u vrijeme careva je malo utjecalo na oblik života pojedinca; vrline su se objašnjavale samo kao dobrobit za društvo i poslije smrti pojedinac je bio u najboljem slucaju u carstvu sjena u kojem su "dobri" egzistirali pored "zlih". U privatnom kao i u društvenom životu Rimljana nije bilo važno, koje božanstvo tko casti, ako je pojedinac ujedno castio i cara. Za kršcane medutim iskljuciva vjera u jednoga Boga nije bila privatna stvar. Ona je utjecala jednako tako i na njihov osobni kao i na zajednicki život. Isus je puno puta rekao da je Bog otac, a to znaci da medu vjernicima postoji osobiti odnos, jer su kao djeca Božja medusobno sestre i braca. "Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo", piše Ivan u svojoj prvoj poslanici (1 Iv 3,1). Pojašnjavajuci to sveti Pavao više puta u svojim poslanicama koristi sliku o tijelu s mnogo udova, kojemu je glava Isus (usp. Kol 1,18). Zajednica je otajstven i ujedno stvaran nacin Kristove prisutnosti: "Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja medu njima" (Mt 18,20). Tako Crkva, na mjesnoj i sveopcoj razini, nije zajednica istomišljenika; ona je otajstveno Tijelo Kristovo.
Kršcani su iz toga izvukli prakticne pouke. Djela apostolska npr. izvješcuju o zajedništvu dobara: "U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajednicko..., nitko medu njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuce, prodavali bi ih i utržak donosili... A dijelilo se svakomu koliko je trebao." (Dj 4,32-35). To kršcansko zajedništvo dobara za nas je razumljivo iz ondašnjeg njihovog išcekivanja skorog Isusova dolaska; za nas danas to je na primjer, suodgovornost za siromahe i koji trpe oskudicu - kršcanski realizam aktivno doprinosi smanjenju patnje, bijede i nepravde u svijetu.
Vidljiva i stvarna briga za siromahe, udovice i napuštene, za obitelji onih koji su zbog vjere bili u zatvoru, za malu djecu ostavljenu na ulici, posjeti bolesnicima, tješenje žalosnih, solidarnost bogatijih zajednica sa siromašnijima - to nisu bili zadaci za neku posebnu organizaciju ("Caritas") nego je karitas (lat: Ljubav prema bližnjemu radi Boga) bio briga cijele zajednice i svakoga pojedinca.
Veza zajedništva i solidarnosti nije prestajala smrcu, buduci da pripadnost otajstvenom Tjelu Kristovu obuhvaca i pokojne. Za kršcane smrt nije bila svršetak, nestajanje vlastite egzistencije nego prelazak u jedan novi, vjecni život; vrata u jedan novi, neobjašnjiv oblik života, kojemu pripada i tijelo na posljednjem sudu. Stoga su odbacivali uobicajeni rimski obicaj spaljivanja tijela, jer su i time željeli nasljedovati Isusov primjer, koji je bio pokopan tijelom, koje je uskrsnulo iz groba. Zato svoje groblje nisu, poput pripadnika državnih rimskih religija, nazivali "nekropola", tj. grad mrtvih nego "dormitorium" ili "coemeterium", dakle spavaonica ili pocivalište, znaci mjesto na kojem pokojnici u miru išcekuju uskrsnuce. S obzirom da su uskrsnuce poimali u izricito doslovnom smislu upotrebljavali su u pravilu grob samo jedan put.
Odgovornost, dakle, jednih za druge nije svršavala smrcu i solidarna ljubav se odnosila i na pokojne. Za sve, pa i za najsiromašnije clanove, zajednica je željela staviti na raspolaganje grob dostojan covjeka. U starom Rimu, u kojem su odbacenu malu djecu, osudene razbojnike, strance beskucnike, neidentificirane ubijene ili iznemogle robove bacali u zajednicke grobnice ili koji su nestajali u gradskoj kanalizaciji, to je bio potpuno nov nacin razmišljanja. Tuga za preminulim rodakom ili prijateljem, zahvalnost zbog zajedno proživljenog vremena ili blaga uspomena poticali su kršcane na cesto posjecivanje grobova. To su obicno cinili i tzv. pogani ali su kršcani to cinili iz vjere: Mi pripadamo zauvijek zajedno. I pošto su se osjecali djecom istoga Oca, kao sestre i braca u zajednickoj vjeri ocitovali su to zajedništvo i zajednickim pocivalištem u kojem je svatko imao svoje mjesto: Crkva su svi: i živi i mrtvi. Ovdje su svi pocivali išcekivajuci uskrsnuce, pokopani zajednicki bez obzira na ugled, položaj, službu ili bogatstvo povezani molitvom zajednice za njihov mir.
U pocetku dok kršcanske zajednice još nisu posjedovale svoja groblja, pokojnici su sahranjivani u nekropolama, obicnim grobljima ili ponekad ukoliko su npr. pripadali domacinstvu nekog bogatog plemica, izvan grada na privatnom posjedu svojih gospodara. Ne smijemo zaboraviti da siromašna kršcanska zajednica materijalno nije bila u stanju priuštiti sebi vlastito groblje; to se mijenja tek u 2 stoljecu, pošto bogate kršcanske obitelji svoja privatna groblja uz glavne putove koji vode iz grada daju na raspolaganje zajednici ili joj ih poklanjaju. Tako su apostoli Petar i Pavao, koji su sa stotinama drugih kršcana svake dobi i položaja bili žrtve prvih krvavih progona pod carem Neronom (64 do 68 g.p.Kr.), pokopani u grobovima nekropola na obroncima Vatikana (Petar) odnosno na putu za Ostiju (Pavao). Kršcanski obicaj da posjecuju grobove svojih pokojnika i da kod njih mole postojao je vec od pocetka. To je vrlo brzo bilo povezano s poteškocama jer vlasti kršcane nisu tolerirale.
Pod carem Klaudijem (41-54 g.p.Kr.), rimski senat službenim dekretom proglašava kršcane kolovodama i nositeljima nemira, a njihov nauk štetnim praznovjerjem. Kakvo su mišljenje o kršcanskoj vjeri imali pojedini pogani najbolje pokazuje na Palatinu nadeni grafit sa razapetim magarcem, koji se danas nalazi u Nacionalnom muzeju. Dok su kršcani posjecivali svoje drage pokojnike u nekropolama ili dok su molili na grobovima mucenika dogadalo se da ih je mnoštvo ometalo i grdilo, te su cesto nalazili grobove obešcašcene i oskvrnjene. Na taj nacin je rasla potreba za vlastitim grobljima, jacana i stalnim rastom zajednice - i pored progonstava!-: nevolja koja je sve hitnije tražila zadovoljavajuci odgovor.
Rješanje te nevolje se pojavilo oko 150 g.p.Kr. kad je plemicka obitelj Cecilijanaca svoje privatno groblje na Via Appii darovala zajednici. I druge plemicke obitelji davale su nakon toga svoja groblja kršcanskim zajednicama na raspolaganje, iako im nisu cijela domacinstva pripadala; radi toga u mnogim katakombama još postoje "poganske lokacije" iz vremena kada su samo neki pojedinci iz tih obitelji bili kršcani.
Za rješavanje prostornog problema rimski zakon o zemljištu odredivao je ove uvjete: vlasništvom se smatralo sve što se nalazilo unutar granica zemljišta ispod površine, što znaci da se smjelo kopati toliko duboko koliko je tko želio pod uvjetom da ostane unutar granica vlastitog zemljišta. S iskapanjem pod zemljom postojala su vec dobra iskustva, koja su kršcani samo preuzeli. Vec više stoljeca postojali su rudnici tako da su svi problemi vezani uz kopanje (npr. statika, prozracivanje i osvjetljenje, potreban pribor za rad) bili dobro usavršeni. U vulkanskom "tufu", koji je u srednjoj i južnoj Italiji jako rasprostranjen, vec su Etrušcani sahranjivali svoje pokojne. Rimski bogataši i plemici su pod svojim mauzolejima kopali hypogene - mala podzemna groblja, u kojima su pohranjivali urne s pepelom manje važnih clanova obitelji, odnosno robova slobodnjaka.
Tako su katakombe i danas zadivljujuce svjedocanstvo žive i jake zajednice koja je svoju snagu crpila iz vjere u uskrsnuce. Buduci da je Isus bio njihovo životno središte, clanovi su se osjecali medusobno povezani i suodgovorni. One su spomenik zajednice koja se nije zadovoljavala samo pobožnim rijecima nego koja je svoju vjeru živjela sveobuhvatno i solidarno, medusobno povezana i u životu i u smrti.