PAPINI GOVORI O KATAKOMBAMA

PAPA IVAN PAVAO II. PAPINSKOJ KOMISIJI ZA SAKRALNU ARHEOLOGIJU

Sveti je Otac 7. lipnja 1996. primio u audijenciju članove i djelatnike Papinske komisije za sakralnu arheologiju, zajedno s direktorima petero rimskih katakombi te im se obratio sljedećim nagovorom, u kojem je istaknuo "povijesno i duhovno značenje katakombi, kao posebnog mjesta za molitvu i hodočašće te kao nezaobilazno odredište hodočasnikâ Svete Godine".
"Poštovana gospodo i gospođe, braćo i sestre!

1. Srdačno pozdravljam sve vas, odgovorne, članove i djelatnike Papinske Komisije za Sakralnu Arheologiju, koji ste me, zajedno s direktorima petero otvorenih katakombi u Rimu, danas došli posjetiti.
Zahvaljujem nadbiskupu, Mons. Francescu Marchisanu, predsjedniku Papinske Komisije za Crkvena kulturna dobra kao i Papinske komisije za sakralnu arheologiju, na riječima koje mi je malo prije uputio i u vaše ime. Izražavam priznanje svima vama za posao koji požrtvovno obavljate, svjesni visokoga povijesnog i duhovnog značenja koje zauzimaju spomenici o kojima brinete.
Sretan sam zajedno s vama zbog djelatnosti koju Papinska komisija kojoj pripadate, obavlja kako bi sačuvala, sredila i proučila kršćanske katakombe na Mediteranu. Njihov najveći dio nalazi se u Italiji, a posebno u Rimu i njegovoj okolici. Dovoljno je pomisliti, kako bismo shvatili vaš zaslužni rad, na pet rimskih katakombi svetoga Kalista, svetog Sebastijana, svete Domitile, svete Priscile, svete Agneze, koje su danas otvorene javnosti i koje su značajno odredište mnogih hodočasnikâ koji dolaze u vječni Grad.

2. Posjećujući ove spomenike, dodiruju se uvjerljivi tragovi Kršćanstva prvih stoljeća i može se, tako reći, rukom dotaknuti vjera koja je oživljavala one drevne kršćanske zajednice. Prolazeći hodnicima katakombi, nailazi se na nemali broj znakova vjerske ikonografije: riba, simbol Krista; sidro, obličje nade; golubica, koja predstavlja vjerničku dušu, te, pored imena na grobovima, vrlo čestu želju "U Kristu". Nalazimo isto tako mnoga svjedočanstva duhovnoga žara koji je oživljavao prve kršćanske naraštaje. Približavajući se onom svijetu, današnji kršćani mogu pronaći korisne poticaje za svoj život i za uspješnije nastojanje oko nove evangelizacije.
Kako da ne osjetimo ganuće pred ovim skromnim, ali tako rječitim tragovima prvih svjedoka vjere? Kako ne ostati zadivljen, na primjer, pred grobnicom mlade Agneze na cesti Nomentana ili pred onom đakona Lovre u katakombama na Veranu?
Sve od početka kršćanstva, moji su prethodnici imali  katakombe na srcu. Papa Zefirin, kao prvi, želio je sagraditi jedne na cesti Appia za zajednicu u Rimu. Posao je povjerio đakonu Kalistu, koji je kasnije postao Papa, te je njegovo ime povezano s onim što je kasnije postalo najvećim sklopom rimskih katakombi.
Papa sv. Damaz, za vrijeme svoga pontifikata, istraživao je grobove mučenika jer ih je želio ukrasiti, te je za njih sastavio sjajne metričke epigrafe kako bi istaknuo podvige onih hrabrih svjedokâ Evanđelja. Čak i nakon prodora barbarâ, kada su katakombe bile silom prilika zaboravljene, neke od njih su ostale stalno odredište hodočašćâ. Prostori na kojima se čuvaju grobovi mučenika, postali su tijekom stoljećâ kasnoga srednjeg vijeka, mjestâ pobožnosti za hodočasnike koji su dolazili iz Italije, iz Europe i s Mediterana.

3. Ponovno otkriće katakombi, kao predmeta proučavanja i duhovnoga razmišljanja, dogodilo se počevši od kraja 1500. godine, kada je grupa stručnjaka osnovala djelotvoran kulturni klub oko velike osobe Filipa Nerija. "Kristofor Kolumbo rimskih katakombi" - kako je bio nazvan - bio je malteški arheolog Antonio Bosio, koji je otkrio čak trideset od šezdeset kršćanskih groblja Grada.
Od tog trenutka zanimanje za katakombe nije više jenjavalo, a svoj je vrhunac doseglo polovinom XIX. st, kada je, zbog sretnoga susreta dviju velikih osoba, Pape Pija IX. i rimskog arheologa Giovannija Battiste de Rossija, rođena kršćanska arheologija, kao povijesni i naučni predmet, te Komisija za sakralnu arheologiju, osnovana 6. siječnja 1852. radi djelotvornijeg očuvanja i održavanja groblja i drevnih kršćanskih građevina Rima i okolice, kao i za sustavno iskapanje i proučavanje tih istih groblja.
Rezultati su dali poticaj velikodušnim naporima. Papa Pio IX. oduševljen važnim otkrićima koje je de Rossi izvršio onih godina na području svetoga Kalista - gdje je pronađen kubikul s grobovima mnogih Papâ iz III. stoljeća - želio je osobno posjetiti iskopine te se zadržao u molitvi pred tim svetim grobovima, ganut do suza.
Papa Pio XI. je 1925. godine "Motu proprijem" odredio nadležnost Papinske komisije za sakralnu arheologiju, a njezina djelatnost u vezi s katakombama, kasnije je određena propisima usklađenima s talijanskim vlastima (v. AAS, Inter Sanctam Sedem et Italian Conventiones 18. veljače, 15. studenoga, 1984., Cittŕ del Vaticano 1985., čl. 12,2).

4. Pogled se sada usmjeruje prema povijesnom događaju Velikog Jubileja, tijekom kojega će rimske katakombe postati povlašteno mjesto molitve i hodočašća. Prolazeći  kroz hodnike tih svetih prostora, posjetitelji će moći osjetiti ozračje prvih obraćenja na Evanđelje; moći će zastajati u sabranosti pred grobovima prvih Kristovih svjedoka, kao i njegove poruke spasenja.
Kako bi se to moglo što bolje ostvariti vi ste već počeli raditi u suradnji s drugim ustanovama, s rimskom općinom i s Arheološkim zavodom, u skladu s projektima i djelatnošću Središnjeg odbora za Veliki Jubilej 2000.
Zajedno s velikim rimskim bazilikama, katakombe će morati predstavljati nezaobilazno odredište za hodočasnike Svete Godine. Zahvalan sam Papinskoj komisiji za sakralnu arheologiju koja se usrdno zalaže. Ona na poseban način poduzima sve moguće kako bi se omogućio posjet  novim katakombama i drugim spomenicima.
Rado koristim ovu prigodu kako bih izrazio duboko poštovanje djelatnicima i članovima Papinske komisije za sakralnu arheologiju, kao i direktorima katakombi u Rimu, a na poseban način radnicima, onima koji su u "rovovima", radi njihove vještine i požrtvovnosti kojom obavljaju taj osjetljivi posao. Svima izražavam iskreno priznanje. Hvala vam za vaša nastojanja i stručan doprinos koji svojim radom dajete za evangelizaciju.
Povjeravam vas i vaš rad majčinskoj zaštiti Marije, Kraljice mučenika te svakome od vas kao i vašim obiteljima od srca podjeljujem poseban Apostolski Blagoslov."

(Izvadak iz dnevnika L'Osservatore Romano", 7-8. lipnja 1996., str. 6)

U TIŠINI KATAKOMBI HODOČASNIK DVIJETISUĆITE MOŽE PRONAĆI ILI OŽIVJETI SVOJU VJERSKU OSOBNOST

To je ustvrdio Ivan Pavao II. kada se obratio sudionicima Plenarne sjednice Papinske komisije za sakralnu arheologiju primivši ih u Vatikanskoj palači u  Dvorani Papâ u petak ujutro 16. siječnja 1998.

Draga braćo i sestre!
1. Drago mi je da vas mogu susresti prigodom plenarne sjednice Papinske komisije za sakralnu arheologiju. Srdačno pozdravljam svakoga od vas i zahvaljujem napose Mons. Francescu Marchisanu na riječima kojima je izrazio vaše osjećaje te predstavio važan predmet vaše djelatnosti: kršćanske katakombe i Svetu Godinu.
Želim vam prije svega izraziti pohvalu i priznanje za veoma važnu djelatnost koju vršite još revnije u očekivanju Jubileja. Ovdje mislim i na arheološka otkrića i na restauratorski posao, kao i na pothvate koji su izravno povezani sa Svetom Godinom. Katakombe, kao što je bilo više puta naglašeno, imaju veoma veliku važnost u proslavi Jubileja Dvijetisućite.

2. Već ste nekoliko godina zaposleni na obnovi i pripravi brojnih kršćanskih katakombi koje su rasprostranjene na talijanskom teritoriju. Radovi se odnose napose na katakombe u Rimu, koje su otvorene javnosti, kao što su one svetog Kalista, svetog Sebastijana, Domitile, Priscile, Agneze, u kojima su izvršeni ili će biti napravljeni zahvati koji će olakšati dolazak hodočasnika. Osim toga radi proširenja broja groblja koja će se moći posjetiti, vrše se radovi na otvaranju šestih katakombi, onih svetoga Petra i Marcelina na cesti Casilina. Vaša se pozornost usmjerava na pastoralnu vrijednost tih znamenitih spomenika starokršćanske prošlosti. Stoga se, na primjereni način, pripravljaju vodiči za hodočasnike. Posjeti, koji će s didaktičke, znanstvene i duhovne strane biti popraćeni odgovarajućim točnim i najnovijim podacima, postaju također i djelotvorno sredstvo kateheze, koje može pobuditi duboko razmišljanje o evanđeoskoj poruci. Ovaj povratak izvorima, preko najstarijih groblja koja su osnovali prvi kršćani, odlično se uklapa u projekt Ťnove evangelizacijeť, koja je obveza cijele Crkve u hodu prema trećem tisućljeću.

3. Katakombe, kao rječiti dokaz kršćanskoga života prvih stoljeća, predstavljaju trajnu školu vjere, nade i ljubavi.
Prolazeći kroz hodnike doživljava se utjecajno i dirljivo ozračje. Pogled se zaustavlja na bezbrojnim grobovima, kao i na jednostavnosti koja ih sjedinjuje. Na grobnicama se nalaze krsna imena pokojnih. Čitajući ta imena, čini se kao da čujemo isto toliko glasova koji odgovaraju na eshatološki poziv, i dolaze nam u misli Latancijeve riječi: "Među nama nema ni slugu, ni gospodara; nema drugog razloga zbog kojeg se nazivamo braćom, osim onoga po kojemu smo svi jednaki" (Divinae Instit., 5, 15).
Katakombe govore o solidarnosti koja je sjedinjavala braću u vjeri: doprinos svakoga posebice omogućio je pokop svih pokojnika, čak i onih najsiromašnijih, koji si nisu mogli priuštiti kupovimu i uređenje groba. Ova zajednička ljubav bila je jedan od znakova snage kršćanskih zajednica prvih stoljeća kao i obrana od povratka na stare vjerske običaje.

4. Katakombe, stoga, nude hodočasniku ovaj osjećaj solidarnosti koji je nedjeljiv od vjere i nade. Sami pojam coemeteria, "spavaonice" kaže da se katakombe smatraju pravim i istinskim mjestom zajedničkog odmora za svu kršćansku braću, koja su, bez obzira na njihov društveni ili profesionalni stalež, počivali u velikom i čvrstom zagrljaju očekujući konačno uskrsnuće. Zbog toga ta mjesta nisu bila tužna, već ukrašena freskama, mozaicima i kipovima koji su željeli razveseliti labirinte, a slikama cvijeća, ptica i drveća navijestiti viđenje neba koje dolazi na kraju vremenâ. Znakovita formula "u miru", česta na kršćanskim grobovima, dobro sažima njihovu nadu.
Simboli na grobnim pločama toliko su jednostavni koliko puni značenja. Sidro, brod, riba izražavaju postojanost vjere u Krista. Život kršćana izgleda kao plovidba preko uzburkanoga mora sve do željene luke u vječnosti. Riba se poistovjećuje s Kristom i naviješta Krštenje, prema onome što kaže Tertulijan koji uspoređuje vjernike s "malim ribicama" koje postižu spasenje rađajući se i ostajući u vodi (De baptismo, 1, 3).

5. Katakombe čuvaju, između ostaloga, grobove prvih mučenika, svjedoka jasne i čvrste vjere, koja ih je kao "Božje pobjednike" vodila kako bi kao pobjednici nadvladali najveće kušnje. Mnogi grobovi mučenika i danas se nalaze u katakombama te su se generacije vjernika zaustavile u molitvi pred njima. I hodočasnici Jubileja Dvijetisućite poći će na grobove mučenika i obratiti se  molitvama drevnim pobjednicima vjere, dok će im misli biti okrenute "novim mučenicima", kršćanima koji su u nedavnoj prošlosti, kao i za naših dana, podvrgnuti nasilju, progonu, te nerazumijevanju jer žele ostati vjerni Kristu i Evanđelju.
U tišini katakombi, hodočasnik Dvijetisućite može pronaći ili oživjeti svoju vjersku osobnost u nekoj vrsti duhovnog puta, koji će ga polazeći od prvih svjedočenja vjere dovesti do razlogâ i potrebe za novom evangelizacijom.
Predragi, saznanje o vrijednostima koje sam upravo napomenuo, a koje vi dobro poznajete, neka vas podrži u vašoj svojstvenoj crkvenoj i kulturnoj službi. U tu svrhu, dok zazivam na vas brižnu pomoć Presvete Marije, podjeljujem od srca, svima vama i vama dragima, posebni Apostolski Blagoslov.

Iz dnevnika ŤL’Osservatore Romanoť
06.10.1998


Home Page