Katakombe su drevna podzemna groblja, koja su nekoć koristile kršćanske i židovske zajednice, napose u Rimu. Kršćanske katakombe, koje su najbrojnije, potječu iz drugoga stoljeća, a iskapanja su trajala sve do prve polovine petoga stoljeća.
U početku su katakombe služile samo kao mjesto za pokop. Tu su se okupljali kršćani kako bi obavili pogrebne obrede, obilježili obljetnice mučenikâ i preminulih.
U vrijeme progonâ, u iznimnim slučajevima, služile
su kao privremeno utočište za slavljenje Euharistije. Nisu služile kao tajna skrovišta za kršćane
- to je čista legenda, izmišljotina iz romanâ i filmova.
Nakon završetka progonâ,
posebno u vrijeme pape sv. Damaza (366-384), katakombe postadoše prava pravcata mučenička svetišta, centri
pobožnosti i hodočašćâ kršćana iz svih krajeva rimskoga carstva.
U to su doba i u Rimu postojala groblja na otvorenom, ali
su kršćanima, iz više razloga, bila draža podzemna groblja. Prije svega,
kršćani su odbijali poganski običaj spaljivanja tijela. Po primjeru
pokopanoga Krista, radije su sahranjivali svoje pokojne, zbog osjećaja
poštovanja prema tijelu kojemu je određeno da jednoga dana uskrsne od
mrtvih.
Taj snažan kršćanski
osjećaj stvorio je problem prostora, problem koji je imao veliki utjecaj
na daljnji razvoj katakombi. Da su koristili samo groblja na otvorenom,
slobodni prostor bi se vrlo brzo popunio, budući da kršćani
obično nisu više puta koristili istu grobnicu. Katakombe su riješile
problem na štedljiv, praktičan i siguran način. Budući da je
većina prvih kršćana bila siromašna, ovaj način pokapanjâ bio je
odlučujući.
Bilo je i drugih razloga koji su doveli do izbora podzemnog
iskapanja. Kršćani su imali vrlo živi osjećaj za zajedništvo: željeli
su se naći zajedno čak i u smrtnome snu. Osim toga, ta su osamljena
mjesta omogućavala, napose u vrijeme progonâ, suzdržano i skriveno
okupljanje zajednice te dopuštala slobodnu uporabu kršćanskih znakova.
Po rimskome zakonu, koji je branio sahranjivanje pokojnika
unutar gradskih zidina, sve su katakombe smještene uz glavne ceste koje su dali
sagraditi rimski konzuli i, uglavnom, u neposrednoj blizini tadašnjega
predgrađa.