KRŠĆANI U VRIJEME PROGONÂ
u obranu apologeta

ŤOsobna iskaznicaŤ prvih kršćana

Već od I. stoljeća kršćanska se vjera vrlo brzo proširila na Rim i na cijeli svijet, ne samo radi svoje izvornosti i univerzalnosti, nego napose radi žarkoga svjedočenja, bratske ljubavi i milosrđa koje su kršćani pokazivali prema svima. Građanske vlasti, i sâmi narod, ispočetka ravnodušni, pokazali su se vrlo brzo protivni novoj vjeri, jer su kršćani poricali kult cara i čašćenje rimskih poganskih božanstava. Kršćani su stoga bili optuženi da nisu odani domovini, da su ateisti, da mrze ljudski rod, da čine tajne zločine poput rodoskvrnuća, pomora djece i obrednoga kanibalizma te da su uzrok prirodnih nesrećâ kao što su kuga, poplave, glad  itd.

Kršćanska je vjera bila proglašena: strana et illicita - čudna i nezakonita (dekret senata iz 35.) exitialis - pogibeljna (Tacit), prava et immodica - divlja i razuzdana (Plinije), nova et malefica - nova i zlokobna (Svetonije), tenebrosa et lucifuga - mračna i neprijatelj svjetla (od Oktavijana iz Minucije), detestabilis - odvratna (Tacit). Bila je, stoga, stavljena van zakona i progonjena, jer su je smatrali najopasnijim neprijateljem rimske vlasti koja se temeljila na drevnoj nacionalnoj vjeri i na kultu cara, te je bila sredstvo i simbol snage i jedinstva Carstva.
Prva tri stoljeća predstavljaju eru mučenika koja je završila 313. godine Milanskim ediktom, kojim su carevi Konstantin i Licinije dali slobodu Crkvi. Progon nije bio uvijek neprekidan i općenit, t.j. nije se provodio na cijelome teritoriju, niti je bio uvijek jednako okrutan i krvav. Nakon razdobljâ progonstava slijedila su razdobljâ relativnoga mira.
U velikoj većini slučajeva kršćani su hrabro, često herojski, ali ne i pasivno, podnosili progonstva. Snažno su se branili pobijajući neosnovane optužbe za tajne i javne zločine, predstavljajući sadržaje svoje vjere ("U što vjerujemo") i opisujući svoju osobnost ("Tko smo").
U "Apologijama" ("obrambenim govorima") kršćanskih pisaca onoga vremena, koje su bile upućene i carevima, kršćani su tražili da ih se prije nepravedne presude upozna i dokaže zločin. Načelo senatorskoga zakonika "Non licet vos esse" – "nemate pravo postojati" apologeti su smatrali nepravednim i nezakonitim, jer su kršćani bili pošteni građani, poštivali su zakon, bili su odani caru, radini i primjerni u privatnom i javnom životu.
Budući da katakombe sadrže odgovor i potvrdu zadivljujućeg života kršćana, koji apologeti opisuju, donosimo ovdje nekoliko značajnih odlomaka koji čine gotovo "osobnu iskaznicu" kršćana iz prvih vremena.

1. Iz Pisma Diognetu - apologija nepoznatog autora, 2-3. stoljeće.

Ljudi su kao i svi drugi
"Kršćani se ne razlikuju od drugih ljudi ni po mjestu stanovanja niti po jeziku kojim govore, niti po načinu odijevanja. Ne izdvajaju se u svojim gradovima, ne koriste poseban način izražavanja, ne provode poseban način života.
Njihovo se učenje ne sastoji u usvajanju nemirnoga istraživačkoga duha, a i ne ispovijedaju, kao što to neki čine, humanu filozofiju. Žive u grčkim i barbarskim (stranim) gradovima onako kako je kome sudbina odredila i, prilagođavajući se lokalnim običajima u načinu odijevanja, pripremanja hrane i u svemu ostalom u životu, primjer su svojega divnog društvenog života koji, prema izjavama sviju, izgleda nevjerojatan."

Borave na zemlji, ali su stanovnici neba
"Žive u svojoj domovini, ali kao stranci. Sudjeluju u svim dužnostima kao građani, ali prema njima postupaju kao prema strancima. Svaka strana zemlja za njih je domovina i svaka domovina je strana zemlja. Sele se kao svi ostali i rađaju djecu, ali ne izlažu novorođene. Imaju zajednički stol ali ne i krevet. Žive u tijelu ali ne po tijelu (2 Kor 10,3; Rim 8, 12-15). Provode svoj život na zemlji, ali su stanovnici neba.
Pokoravaju se postojećim zakonima, ali su svojim načinom života iznad zakonâ. Ljube sve i svi ih progone. Nisu poznati a osuđeni su. Daje im se smrt a oni dobivaju život. Siromašni su a mnoge obogaćuju (2 Kor 6, 9-10). Nemaju ništa, a obiluju svime. Poniženi su ali u poniženju nalaze slavu pred Bogom. Sramoti se njihova čast i svjedoči njihova nevinost.
Dok ih vrijeđaju, blagoslivljaju (1 Kor 4,12). Napada ih se a oni se ponašaju s poštovanjem. Čine dobro a bivaju kažnjavani kao oni koji čine zlo. I kad su kažnjeni uživaju gotovo kao da im se daruje život. Židovi se bore protiv njih kao da su tuđinska rasa. Grci ih progone, ali oni koji ih mrze ne znaju reći koji je razlog njihove mržnje".

Žive u svijetu kao duša u tijelu
"Jednom riječju bi se moglo reći, kršćani su u svijetu ono što je duša u tijelu. Kao što je duša rasprostranjena po svim dijelovima tijela, tako su kršćani razasuti u raznim gradovima svijeta. Duša živi u tijelu, ali ne proizlazi iz tijela - isto tako i kršćani žive u svijetu, ali ne potječu iz svijeta. Nevidljiva je duša zatvorena u vidljivom tijelu. I za kršćane se zna da su u svijetu, ali njihovo milosrđe ostaje nevidljivo.
Kao što duša mrzi tijelo i ratuje s njim, ne zbog kakve uvrede, nego samo zato što mu ona zabranjuje da uživa u zadovoljstvima, tako i svijet mrzi kršćane koji mu nisu ništa učinili, već samo zato što se protive životu koji se temelji na zadovoljavanju.
Duša voli tijelo, koje ju mrzi, i udove: i kršćani ljube one koji ih mrze. Duša je zatvorena u tijelu, ali ona je oslonac tijelu; i kršćani su u svijetu kao u zatvoru, ali su oni oslonac svijeta. Besmrtna duša živi u smrtnom šatoru, i kršćani žive kao hodočasnici među pokvarljivim stvarima, u očekivanju nepokvarivosti nebesa.
Uzdržavajući se od jela i pića duša postaje bolja. I kršćani, kažnjavani, svakim danom bivaju sve brojniji. Bog im je dao tako uzvišeno mjesto koje ni u kom slučaju ne smiju ostaviti".

2. Iz "Knjigâ Autoliku" sv. Teofila iz Antiohije (2. stoljeće)

Kršćani poštuju cara i mole za njega (knjiga I, 2)
"Poštovat ću cara ali ga neću obožavati; no molit ću za njega. Ja častim Boga istinskog i jedinog koji je najviši. Onda bi me mogao pitati: zašto dakle ne častiš cara? Car, po svojoj prirodi, treba biti počašćen zakonskim poštovanjem, ne mora biti štovan. On nije Bog, nego čovjek kojega je Bog postavio ne zato da bude štovan nego da na zemlji provodi pravednost.
Upravljanje državom mu je na neki način povjereno od Boga. I kao car ne može dozvoliti da njegov naslov nose oni koji su mu podređeni - nitko sebe ne može zvati carem - tako nitko ne može biti štovan osim Boga. Vladar treba biti poštovan s osjećajem odanosti; treba ga slušati i moliti za njega. Tako se vrši volja Božja.

Život kršćana pokazuje veličinu i ljepotu njihove religije
"Kod kršćana nalazimo mudro vladanje sobom, vježba se uzdržljivost, poštuje se jedan jedini brak, čuva se nevinost, nepravednost je isključena, grijeh iščupan u korijenu, primjenjuje se pravednost, poštuju se zakoni, milosrđe se cijeni djelima. Bog je priznat, istina se smatra najvišom zapovijedi.
Milost ih čuva, mir brani, sveta riječ ih vodi, mudrost ih podučava, život (viječni) upravlja njima, Bog je njihov kralj".

3. Iz Aristidove "Apologetike" (2. stoljeće)

Kršćani poštuju zakone Božje
"Kršćani nose zakone Božje utisnute u svom srcu i poštuju ih s nadom budućega vijeka. Radi toga ne čine preljub, niti griješe bludno; ne svjedoče lažno, ne posvajaju pologe koji su im povjereni, nisu pohlepni za onim što im ne pripada, poštuju oca i majku, čine dobro bližnjima; kada su suci pravedno sude. Ne štuju idole ljudskog lika; sve ono što ne žele da drugi čine njima, oni to ne čine nikome. Ne jedu meso prikazano idolima, jer je zagađeno. Njihove su kćeri čiste i nevine i bježe od prostitucije; muškarci se čuvaju svake nezakonite veze i svake nečistoće; isto su tako i njihove žene čiste, žive s nadom u veliku nagradu na drugom svijetu…".

Dobri su i milosrdni
"Pomažu onima koji ih vrijeđaju, postajući im prijateljima; čine dobro neprijateljima. Ne obožavaju strance; nježni su i dobri, sramežljivi, iskreni, vole se međusobno; ne omalovažavaju udovicu, spašavaju sirote; onaj koji posjeduje daje, bez mrmljanja, onome koji oskudjeva. Kada vide došljake, primaju ih u kuću i raduju im se, prepoznavajući u njima pravu braću, jer tako nazivaju ne one koji to jesu po tijelu, nego one koji su to po duši.
Kada umre siromah, ako saznaju, daju prema svojim mogućnostima doprinos za pogreb. Ako saznaju da su neki progonjeni ili zatvoreni ili osuđeni radi imena Kristova, skupe  milostinje i šalju im ono što im je potrebno, a ako im je moguće oslobađaju ih. Ako postoji neki rob ili siromah kojemu je potrebna pomoć, poste dva ili tri dana, te hranu koju su za sebe pripravili šalju njemu, budući da smatraju da i on treba uživati jer je, kao i oni, pozvan na radost".

Žive u pravednosti i u svetosti
"Poštuju doslovno Božje zapovijedi, živeći sveto i pravedno, onako kako im je Gospodin Bog propisao; zahvaljuju mu svakoga jutra i svake večeri, za svako jelo i piće kao i za sva druga dobra…
Ovo su, o care, njihovi zakoni. Dobra koja trebaju dobiti od Boga, traže od njega, i tako prolaze ovim svijetom sve do kraja vremenâ - jer je Bog sve prispodobio njima. Stoga su mu zahvalni, jer je za njih stvoren čitavi svijet i sva stvorenja. Sigurno je, ovaj je narod pronašao istinu".

4. Iz "Apologetike" Tertulijana (2. - 3. stoljeće)

Kršćani nisu nekorisni i nedjelotvorni
"Optužuju nas da smo neprodjelotvorni u različitim oblicima djelatnosti. Ali kako se to može reći o ljudima koji žive s vama, koji jedu kao vi, koji oblače istu odjeću, koji slijede isti način života i imaju iste životne potrebe?
Mi ne zaboravljamo zahvaliti Bogu, Gospodinu i stvoritelju, i ne odbijamo nijedan plod njegova djela. Dakako, mi stvari koristimo s umjerenošću, ne na neumjeren i loš način. Stanujemo s vama i posjećujemo forum, sajam, kupalište, trgovine, radionice, štale, i sudjelujemo u svim djelatnostima.
I plovimo s vama, služimo u vojsci, obrađujemo zemlju, bavimo se trgovinom, izmjenjujemo dobra i prodajemo, za vašu uporabu, plod našega rada. Stvarno ne razumijem kako možemo izgledati nekorisni i nedjelotvorni za vaše poslovanje, kada živimo kao vi i od vas.
Da, ima ljudi koji imaju razloga žaliti se na kršćane, jer ne mogu s njima trgovati: to su pokrovitelji prostitucije, svodnici i njihovi pomagači; zatim kriminalci, ubojice trovači, čarobnjaci, vidovnjaci, vračari, astrolozi. Velike li stvari biti nedjelotvoran za takve ljude!… Zatim, u zatvorima nećete naći niti jednoga kršćanina, osim ako nije zatvoren radi vjere. Mi smo od Boga naučili živjeti u poštenju."

Home Page