DUHOVNOST KATAKOMBI

          Nekom se nepoznatom kršćaninu prvih vremena, dok je hodočastio po prostranoj Kalistovoj nekropoli, iznenada učinilo da je ušao u tajanstveni Jeruzalem, u grad obojen purpurom zbog krvi mučenikâ, i ozračen njihovom slavom. Izlazeći iz njega, on je na jednom zidu, lijepim rukopisom urezao ove riječi koje još danas možemo pročitati: “JERUSALEM CIVITAS ET ORNAMENTUM MARTYRUM DEI...” “Jeruzalem, grad i ukras Božjih mučenikâ”.
          I današnji hodočasnik, ganute duše, nazire u katakombama skrivenu tajnu duhovnosti tih papâ mučenikâ, onih djevicâ i onog bezbrojnog mnoštva nepoznatih kršćana.
          Natpisi i slike, nadživjevši mnoga razaranja i haranja, otkrivaju, barem djelomično, tu tajnu te opet ponavljaju riječi drevnoga kršćanskog nadgrobnog natpisa: “Tŕuta o běos” “Evo, ovo je naš život”.


          Duhovnost je katakombi ista ona koju je prvotna Crkva imala u svojoj mladosti punoj osvajanjâ i mučeništava. Hranjena jezgrom Svetoga Pisma, jednostavna i snažna, ona je sestra najstarijim liturgijama – tako da tko posjeti katakombe ulazi u izvore kršćanske duhovnosti.

Kristocentrična duhovnost
        Ova duhovnost smatra Isusa Krista središnjim likom. Ono što je za današnjeg katolika Presveto Srce Isusovo, to jest obilježje Kristove dobrote, za prvoga je kršćanina to bio Dobri Pastir. Među prikazima naslikanim u katakombama taj je lik najučestaliji - pojavljuje se naslikan na stropovima među bogatim cvjetnim ukrasima, nevješto urezan na nadgrobnim pločama, oblikovan u reljefima na sarkofazima te, konačno, isklesan grčkom elegancijom na jednom od najstarijih poznatih kršćanskih kipova (4. stoljeće, Vatikanski muzeji). Janje koje leži na pastirovim ramenima i koje on čvrsto drži svojim rukama, kršćansko je. Posvud naokolo ozračje je puno povjerenja koje je Pavla potaklo da kaže: “Tko će nas odvojiti od Kristove ljubavi? Možda patnja , ili tjeskoba, progon ili glad?” (Rimljanima 8, 35).
          Spasitelj je često prikazan na djelu među ljudima: na reljefima ili na zidovima vidi se Isus kako dodiruje oči sljepcu ili kako vraća Lazara iz groba u život, kako množi kruh ili kako pretvara vodu u vino - to je Krist koji prolazi čineći dobro.
          Tu su zatim i simboli. Najznačajniji prikazi su možda oni u kojima se Krist pojavljuje pod velom nekog simbola. Prije Konstantina, kada je križ korišten svakodnevno kao mjesto mučeništva robova i stranaca, kršćanin mu je pobožno prikrivao odbojni izgled simbolima, na primjer, sidrom.
          Pokraj Isusa, kršćani iz vremena katakombi voljeli su prikazivati, sa sinovskom naklonošću, njegovu Djevicu Majku. I eto, početkom 3. stoljeća, u Priscilinim katakombama, blagi lik Marije, koja pritišće Isusa na svoje grudi, dok Bileam prstom pokazuje zvijezdu što joj svijetli iznad glave.
          I evo opet Djevica u krilu drži Sina, dok se Tri kralja približavaju kako bi prikazali svoje darove. Klanjanje Triju kraljeva se ponavlja u nekoliko katakombi na slikama, kipovima i drugim dragocjenim predmetima (relikvijarima, bjelokostima, privjescima, prstenima).


Sakramentalna duhovnost
        Duhovnost je katakombi i sakramentalna. U kršćanskim sakramentima vanjski materijalni svijet ulazi, kao znak i kao sredstvo, u otkupljenje i spasenje čovjeka: Krštenje i Euharistija.
          Na nijednom našem groblju ne možemo naći toliko sakramentalnih prikaza koliko ih nalazimo u Kubikulu sakramenata u sv. Kalistu. Spomenimo sakramente o kojima postoji obilnija dokumentacija.
 
 

       KRŠTENJE. Još nismo u vremenu u kojem će se u čast ovog sakramenta podizati veličanstvene građevine (prisjetimo se Krstionice u Lateranu). Sakrament krštenja još se uvijek dijelio, nerijetko u tajnosti, u domus Ecclesiae, a to su bila prebivališta obitelji. Ali veličina je sakramenta bila poznata. O tome je Pavao veličanstvenim riječima govorio upravo u Poslanici Rimljanima (poglavlje 6). Kršćani su znali da kroz obred krštenja čovjek umire i ponovno se, na tajanstveni način, s Kristom vraća u život, te djelovanjem tih otkupiteljskih čina postaje dionikom božanskoga života.
          Jedna od najstarijih slika naslikana u takozvanim Kubikulima sakramenata u sv. Kalistu predstavlja krštenje. Na rubu obale sjedi ribar i udicom izvlači iz vode jednu ribu: lijepo nam je prepoznati u tom liku apostola koji odgovara na Isusovu zapovijed: "Hajdete za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi" (Mk 1,17).
          Mnogi kršćani, "koje je Krist dohvatio" (Fil 3,12), nakon mučnih unutarnjih iskustava, osjetili su da im je trenutak krštenja označio novi život. Otuda proizlazi ime koje možemo pročitati na jednoj nadgrobnoj ploči u trikori u sv. Kalistu, ime koje je kasnije u kršćanstvu postalo tako uobičajeno: "Renatus""Ponovno sam rođen!".
 

          EUHARISTIJA. Evo nas sada ispred dragulja ovih kapelica: euharistijska trilogija.
          Na freski, za euharistijskim stolom ima sedam kršćana, koliko je bilo i učenika koji su se okupili oko usksloga Isusa na obali jezera. Na tanjurima ispred njih je riba - Isus Krist Sin Boga Spasitelja.

          Na lijevoj ploči vidimo svećenika kako pruža ruke nad mali stol na kojem je euharistijski kruh – jasni prikaz čina posvećenja koji mogu izvršavati samo svećenici. S druge strane stola nalazi se čovjek u molitvi uzdignutih ruku koji nas podsjeća da se za odlazak u nebo treba hraniti onim posvećenim kruhom (Euharistijom).

          Jasno je koga treća ploča, na desnoj strani, podsjeća na riječi euharistijskog hvalospjeva sv. Tome: "In figuris praesignatur cum Isaac immolatur" – "U Izakovom se žrtvovanju razabire Kristova žrtva".
          Ne smijemo propustiti jedan prikaz koji je dragocjen zbog svoje starosti i zbog svoje velike pastoralne vrijednosti. U Lucininoj kripti, koja potječe s kraja 2. stoljeća, na zidu nasuprot od ulaza, simetrično su naslikane dvije ribe ispred kojih su postavljene dvije košare pune kruha. U košarama se naziru dvije čaše vina. Riba predstavlja Krista, dok su kruh i vino prilike pod kojima se On prikazuje u Euharistiji.
          Na izvorima smo kršćanstva. Prvi  kršćanin, svjestan da "pod nebom nema drugog imena danog ljudima, u ime kojega se mogu spasiti, osim imena Kristovog" (Dj 4, 12), zna također da je moguće pridružiti se Kristu jedino putem sakramenata koje je on u tu svrhu ustanovio.
 
 
Društvena duhovnost
          Duhovnost katakombi je osim toga i "društvena" – kršćanin, naučen izreći u molitvi, ne kao nekad "Oče moj", već "Oče naš", zna da se u Božjoj obitelji ne živi usamljeno nego u društvu: "Mnogo nas je samo jedno tijelo u Kristu" (Rm 12,5). Katakombe nam daju predodžbu tog tajanstvenog tijela u kojem, u hijerarhiji dužnosti i u jedinstvu duha, kršćani uredno žive zajedno. Ovdje počivaju Pape mučenici usred poniznoga bezimenog mnoštva iz njihova stada.
          S prednje strane jednog sarkofaga, mladić uzdiže ruke poput sretnoga molitelja koji gleda Boga: s jedne strane mu je Petar, a s druge Pavao - utemeljitelji Rimske Crkve – čini se, uvode ga u blaženu domovinu. 
          U Domitilinim katakombama, na slici u jednoj nadsvedenoj udubini u zidu, Veneranda je prikazana u odjeći prikladnoj za putovanje, kao hodočasnica koja je završila svoje progonstvo, na pragu domovine. Svetica iz tog mjesta, Petronila, blagog lika, prihvaća ju i uvodi.
          Postoji razmjena molitava između raznih strana Crkve! Stotine hodočasnika preporučuju se Petru i Pavlu, koji su sahranjeni u Memoriji ulice Appia Antica (Katakombe sv. Sebastijana), urezujući kratke molitve na žbuku u trikliji (prostor za pogrebna slavlja pod vedrim nebom): "Pavle i Petre, molite za Viktora – Petre i Pavle, mislite na Sozomena":

          Na ulazu u groblje posvećeno papama u sv. Kalistu, zid je posut molitvama: "Sv. Siksto, misli na Aurelija Repentina" "Duše Sveti...neka Verecundus sa svojima dobro plovi". Katkada nema izričite molitve: za pokornu molitvu dovoljno je uz ime dodati zanimanje: "Felicion, svećenik, griješnik".

          Moguće je izbrojati na tisuće natpisa s molitvama živih za pokojne ili s molbama upućenima pokojnima da mole za živuće. U zajednici Tajanstvenoga Tijela, svaka osoba pojedinačno povezana je s cijelom Crkvom. 


Eshatološka duhovnost

Kršćanin teži ka "éskata", tj. konačnoj stvarnosti vječnoga života: "Na ovom svijetu nemamo trajni grad, nego tražimo onaj budući" (Heb 13,14). "Naprotiv, naša je domovina na nebesima" (Fil 3,20). Dovoljna je kratka šetnja po jednoj od katakombi kako bi se vidjela ova istina blistavija od najjačega svjetla.

 

Evo nas na stubama koje silaze prema Kripti posvećenoj Papama. Na lijevom nam zidu jedan natpis govori o Agripini, "cuius dies inluxit": dan njezine smrti bio je dan njezina ulaska u svjetlo, u blaženstvo kojem se nadala. Malo niže vidimo grčki natpis o Adasu koji "ekoimčte" "je zaspao" poput djevojčice iz Kafarnauma koja – kao što kaže Evanđelje – "nije mrtva, nego spava" (Mk 5,39), te očekuje poziv od Onoga koji je uskrnuće i život.
U jednoj kapeli, Jona, izbjegavši ralje nemani koja predstavlja smrt, mirno počiva u hladu sjenice. Malo dalje Dobri Pastir nježno privija ovcu na svoja ramena: za kršćanina kojeg Isus nosi prema zelenim pašnjacima, smrt više nije strašna.

Sa zida u jednom kubikulu, petero kršćana uzdiže ruke u znak klanjanja. Posvuda naokolo vidi se prekrasan rascvjetani vrt – to je paradisus, nebeski vrt. S jedne od najstarijih nadgrobnih ploča križ-sidro nam objavljuje da je u rajsku luku stigla kršćanka sa sjajnim imenom zvijezde: "Hčsperos".

Osim toga, ta su groblja puna mira. Odgovor je u vjeri starih kršćana koja često govori u tišini katakombi: "Zašto tražite živoga među mrtvima?" (Lk 24,6). "Ja sam uskrsnuće i život" (Iv 11,25). "Ne boj se, samo vjeruj" (Mk 5,36).


Biblijska duhovnost

          Slikari i rezbari, kipari i epigrafičari, pojavljuju se natopljeni i nadahnuti Riječju Božjom. Tu je čitavi Stari Zavjet ponovno proučen i protumačen u svjetlu Novoga. Od Evanđelja i Poslanicâ, pojavljuju se na poseban način slušane, središnje teme. Poput liturgije i patrističke književnosti, duhovnost se katakombi hrani Svetim Pismom, po primjeru mučenice Cecilije koja je, kako je opisano u Djelima Apostolskim, "semper evangelium Christi gerebat in pectore" (stalno nosila sa sobom Kristovo Evanđelje), a u posljednjem trenutku mučeništva prstima pokazuje Jedinstvo i Trojstvo Božje.
 
 
Nova duhovnost koja preporađa
        Tu se otkriva prava revolucija koju je izvelo kršćanstvo. Na poseban su način prisutne dvije vrste osoba velike duhovne snage: "mučenik" i "djevica". "Mučenik" daje život kako bi posvjedočio sigurnost u svoju vjeru. On svoj život daje miran i bez žaljenja, usred navale surovosti i mučenja. Umire bez mržnje prema svojem ubojici, dapače, moli za njega oprost. Mnogi kršćani sahranjeni u katakombama podnijeli su na uzvišen način, i u bezbrojnim slučajevima, krvavo mučeništvo.
          Lik kršćanske "djevice" ne nedostaje u katakombama. U tom smislu značajna je Damazova pjesma koju je spjevao u čast svoje sestre Irene, sahranjene na prostoru sv. Kalista:

"Ona, dok je još bila na životu, okrenula se Kristu,

tako da je sâma sveta stidljivost iskušala djevičine zasluge...

I sada, kada Bog dođe k meni,

sjeti se Damaza, o djevice,

kako bi me tvoja svjetlost vodila.

 

           Izlazeći iz katakombi sv. Kalista, posljednja velika ploča koju nalazimo u dnu stuba, pripada Bakcizi. Velika i nevješto urezana crvena slova na kamenu pripovijedaju jednu poniznu priču. Tko će razmisliti o njoj, vidjet će, s vjerničkim očima, da iza slova izbijaju dva lica: ono nježno mrtve djevojčice, i ono naborano, očevo, puno suza, na kojem trepti nježan osmijeh. Evo tih riječi: "Bakcizo, dušo slatka. U miru Gospodnjem. Živjela je 15 godina, 75 dana". (Umrla je) uoči kalenda (1. u mjesecu) u prosincu. Otac svojoj voljenoj kćerkici". Božanski val čistoće i nježnosti ušao je, s Kristovom vjerom, i u najskromnije obitelji.

         U iste je katakombe jednoga dana sišao neki hodočasnik kako bi pronašao utjehu. Ušao je moleći se, i pri dnu stuba zidovima je povjerio želju za blaženim životom među voljenim dušama, za svoju preminulu: "Sofronia vivas cum tuis". Ispod stuba to se drago ime ponovno pojavljuje sa željom za život u Bogu: "Sofronia, vivas in Domino". Na kraju, u kubikulu pokraj jednog arkosolija, natpis se pojavljuje treći put. Žalost je u molitvi izgubila svoju gorčinu i postala je nadom punom besmrtnosti: "Sofronia dulcis semper vives in Deo", piše na vrhu taj hodočasnik. Ali čini se da se iz njegova razvedrenoga srca razlijeva nježnost, te on još urezuje: "Sofronia, vives..." (Da, Sofronijo, ti ćeš živjeti!...).

          Divan spoj u kojem se ljudska drama zbog smrti i žalosti stapa sa strasnim doživljajem vjere utješiteljice – život nakon smrti, život među voljenima, vječni život, život u Bogu.
          Na kraju uz obiteljske odnose pojavljuju se oplemenjeni društveni odnosi. Kršćanske grobnice ne poznaju natpise u kojima su označene služba i čast, što je u poganskim epitafima uobičajeno.
          Česte su međutim oznake, ne samo plemenitih zanimanja poput one Dionizija liječnika i svećenika, nego i poniznijih zanimanja - siromašni "banausňi" "radnici", koje su učeni ljudi poganstva omalovažavali. Evo, samo u sv. Kalistu nalazimo težaka Valerija Parda koji u lijevoj ruci nosi svežanj povrća, a u desnoj srp; tu je zatim Marcija Rufina, degna patrona (vrijedna gospodarica), kojoj Secundus Libertus postavlja natpis sa znakom radionice: veliki malj i nakovanj. U jednom arkosoliju prodavačica povrća sjedi među svežnjevima svoga povrća, itd. Vjera kovača iz Nazareta oplemenila je rad.
          Ovim vidovima duhovnosti koje je objasnio pokojni istražitelj D. Ugo Gallizia, SDB, profesor Egzegeze Novoga Zavjeta i Kršćanske arheologije na Papinskom Salezijanskom sveučilištu u Torinu (Italija), korisno je dodati još jedan, često zanemareni vid duhovnosti katakombi, tj. duhovnost tišine.
 
 
Duhovnost tišine
          Možda je naizgled čudno govoriti o duhovnosti tišine, jer tišina je, na prvi pogled, samo praznina bez smisla, čisto pomanjkanje riječi, misli i osjećaja. U stvari, tišina riječi, mašte i duha, temeljna je ljudska dimenzija. Ona pripada našoj suštini, jer je čuvar našega unutarnjega svijeta, uvjet koji prethodi slušanju, pretpostavka potrebna za svaku ljudsku povezanost.
          Prolazeći kroz hodnike katakombi ili zadržavajući se u kriptama, uronjeni smo u ozračje tišine koja je, ipak, samo tišina drevnoga groblja. Ali ona nas duboko pogađa, jer to nije tišina smrti, tišina žalosti bez nade u sve ono što je kršćanima bilo drago za vrijeme njihova života. To je tišina punine, ispunjena glasovima mučenikâ koji su živjeli naš život, ali koji su hrabro i uporno svjedočili svoju vjeru ne samo u vrijeme vjerskoga mira, nego napose u vrijeme progona.
          Ta je tišina puna mira, puna nade u budući bolji život kao i u svjetlo Kristovoga uskrsnuća. Tišina katakombi puna je povijesti i tajnovitosti. Ona je sveta, značajna, i govori više od samih riječi. Ona obogaćuje jer nas navodi da razmislimo o prvotnoj Crkvi, o junačkom svjedočanstvu mučenika, kao i o uobičajenom svjedočanstvu jednostavnih kršćana koji svoju vjeru nisu sakrili ispod zemlje, nego su je živjeli u svakodnevnom životu, u obitelji, u društvu, na poslu, u svakoj zadaći i zanimanju.
          Ta je tišina rječita, jer govori srcu i duhu hodočasnika. Otkriva im nepoznati svijet prvotne Crkve, s njenim društvenim skupinama, osjećajima i težnjama; s patnjama i nadanjima kršćana sahranjenih u katakombama. Ne možemo ugušiti tu tišinu koja govori sama za sebe, štoviše, ponosito viče. Sveti Grgur Veliki govorio je o "strepitus silentii", o "tutnjavi tišine", obilježju koje savršeno pristaje tišini katakombi.
          To ozračje tišine, koje podsjeća na život i žrtvu prvih kršćana, povlašteno je mjesto za duhovno razmišljanje, preinaku života, obnovu vjere. Njihovo hrabro i vjerno svjedočanstvo traži objašnjenje izravno od nas. Koji je danas "naš" odgovor na Božju ljubav, u društvu koje nije tako neprijateljsko kao što je bilo njihovo, ali je načelno ravnodušno prema vjerskim vrijednostima?
          Katakombe nam ostavljaju tihu, ali jasnu poruku vjere, to više potrebnu jer je naše doba bolesno od buke, vanjštine, površnosti. Tu riječi nisu potrebne, jer katakombe same govore.
          To je kršćanstvo, na najvišem stupnju jednostavnosti i jakosti, utjelovljeno u likove mučenikâ, ispovjednikâ i djevicâ, koji nam govore iz kripti i podzemnih hodnika, sa slika i nadgrobnih ploča ovjekovječenih pobožnostima izražavanih kroz gotovo dva tisućljeća. Upravo je ta narav izravne, djelotvorne, neiscrpne suštine ona koja je rimske katakombe učinila jednim od najdražih odredišta hodočasničkoga kršćanstva.
          Slijedeći tragove mučenikâ i prvih kršćana, duhovnost katakombi će nam pomoći da proslavimo Jubilej istinskom i dubokom obnovom naše vjere kako bismo "živjeli od punine
života u Bogu" (U trećem nadolazećem tisućljeću, br. 6).

Home Page