POVIJEST KATAKOMBI


Galleria - Area A
© Pontificia Commissione di Archeologia Sacra

            U prvom stoljeću kršćani u Rimu nisu imali vlastitih groblja. Ako su posjedovali zemlju, sahranjivali bi tamo svoje pokojne. Ako pak nisu imali zemlje, koristili bi zajednička groblja koja su koristili i pogani. Zbog toga je sveti Petar bio sahranjen u “nekropoli” (“gradu mrtvih”) na Vatikanskome brežuljku koji je bio otvoren svima, kao što je sveti Pavao bio sahranjen u nekropoli u Via Ostiense.

            U prvoj su polovini drugoga stoljeća, uslijed raznih povlastica i darovanja, kršćani počeli pokapati svoje pokojnike ispod zemlje. Tu je bio početak katakombama: mnoge su nastale i razvile se oko obiteljskih grobova čiji ih vlasnici, novoobraćenici, nisu koristili samo za obitelj nego su ih otvorili i za svoju braću u vjeri. S vremenom grobna su se područja proširila, često na poticaj same Crkve. Primjeran je slučaj katakombi sv. Kalista: upravo je u njima, u duhu zajedništva, Crkva preuzela organizaciju i upravljanje.

            Milanskim ediktom, koji su u veljači 313. godine objavili carevi Konstantin i Licinij, kršćani nisu više bili proganjani. Mogli su slobodno ispovijedati svoju vjeru, graditi mjesta za bogoštovlje, kao i crkve unutar i izvan gradskih zidina te kupovati zemljišta bez straha od zapljene. Pa ipak, katakombe su i dalje redovito služile kao groblja sve do početka petoga stoljeća, kada je Crkva ponovno počela pokapati isključivo na površini zemlje ili u bazilikama posvećenim znamenitim mučenicima.

            Kada su barbari (Goti i Longobardi) prodrli u Italiju te sišli sve do Rima, sustavno su uništili mnoge spomenike i opljačkali mnoga mjesta, uključujući i katakombe. Nemoćni pred takvim haranjem koje se ponavljalo, krajem osmoga i početkom devetoga stoljeća pape narediše da se relikvije mučenikâ i svetaca, zbog sigurnosti, premjeste u crkve u gradu.

            Nakon što su relikvije prenesene, katakombe nisu više bile posjećivane; štoviše, bile su potpuno napuštene, izuzevši one sv. Sebastijana, sv. Lovre i sv. Pankracija. S vremenom, odroni i rastinje zakrčili su i sakrili ulaze ostalih katakombi tako da su im se čak zagubili tragovi. Tijekom cijeloga kasnoga srednjega vijeka nije se uopće znalo gdje se nalaze.

            Istraživanje i znanstveno proučavanje katakombi započeo je, nakon nekoliko stoljeća, Antonio Bosio (1575-1629), prozvan “Kolumbo podzemnoga Rima”. U prošlom stoljeću, sustavno proučavanje katakombi, a napose onih sv. Kalista, izvršio je Giovanni Battista de Rossi (1822-1894), za koga se drži da je osnivatelj i otac kršćanske arheologije